Krajem studenog na Hvaru počinje vrijeme fešti i pašurati. Prva tura maslina se do tada pobrala, odležala u vodi ili moru određeno vrijeme, a onda su se uljem napunile i zazelenile kamenice. Tekuće zlato svake obitelji maslinovo ulje, od uvijek je osnovna namirnica otočana koji svetom stablu masline zahvaljuju za svaku iscjeđenu kap.

Priča o pašuratima i medenjacima, priča je o ljubavi između maslinova ulja i starinskih slastica koji se, gastronomski rečeno savršeno “sljubljuju”.

Pašurate su pašurate, a fritule su fritule tek toliko da se zna. Često ih se izjednačava jer su sličnog izgleda, odnosno oblika. Međutim, radi se o potpuno drugačijoj slastici prženici. Tijesto za pašurate je drugačije teksture a razlikuje ih i način pripreme tijesta. Radi se o početnoj fazi izrade koja se naziva “na glogoj”, a znači zaparivanje brašna. Za razliku od fritula koje otvrdnu sljedećeg dana, pašurate su meke još danima nakon. Naravno, ako im se može odoljeti onako toplima i slasnima. Ako se nas Hvarane pita, gotovo je grijeh miješati ta dva pojma. Uglavnom, pašurate caruju u vrijeme kada se počinju redati sveci: Kata, Andrija, Mikula, Luca i Špiro (sv.Špirijun) koji je ujedno i zaštitnik maslinara. Na Hvaru se pašurate osim u adventu, rade i konzumiraju i u jutro Velikog petka. Pašurate su se najčešće radile u tom periodu godine radi proslave gore navedenih imendana, ali ponajprije zbog toga jer bi su tada kamenice bile pune prvog maslinovog ulja. Prve pašurate ikad, zavrtile su se u maslinovom ulju. A ako ga je kada bilo, to je bilo u vrijeme neposredno nakon što bi se masline pobrale i preradile. Sve bi se to poklopilo i s prvim hladnim danima kada bi se naložio špaher na drva i ili oganj pod “kotlienku” i kuglice su se mogle početi okretati. Friganje pašurati prigoda je i za druženje jer je toliko posla oko toga da je uvijek bolje kad pripomogne još koji par ruku. A ruke trbaju za pripremu namirnica, za dugotrajno bjesomučno mlaćenje tijesta, za istiskanje kuglica kroz prste, cukeravanje pa i friganje na točno određenoj temperaturi. Za razliku od sadan domaćice nisu poznavale nikakve digitalne kuhinjske termometre već su se pouzdavali u vlastito iskustvo. Temperaturu ulja kontrolirali su stavljanjem ili vađenjem drva na oganj, ovisno o tome da li su se kuglice vrtile ili mirovale. Dugotrajno prženje ispunilo bi čitavu prostoriju karakterističnim mirisom ulja, nakon kojeg bi danima “tufinjala” roba i kosa. Zidovi prostorije nikad nisu gubile taj miris jer su ga svakodnevno upijale.

Danas pašurate frigamo u sojinom ulju i ne povezujemo ih s maslinovim uljem. Toliko nam je to bizarno da ne možemo niti zamisliti taj okus. Pa ipak, ljudi prošlog stoljeća jednako su u njima uživali kao i mi danas. Pašurate možemo praviti i jesti tijekom čitave godine ali nikad ne prijaju tako kao pred kraj godine Gospodnje. U našoj se obitelji prerada friškog maslinovog ulja veže za jedan drugi keksić. To su nonini starinski medenjaci. Dok se ufala mijesiti, svakog bi jutra svoje unuke otpraćivala u školu s kesicom medenjaka za marendu. Medenjaci se ukrašavaju s utisnutim omendulom ali ja preferiram komadić oraha koji je puno mekši, a maslinovo ulje im dodaje poseban gušt. U pečenju lagano porumene i raspucaju baš kao i hvarska zemlja crvenica nakon dugotrajne suše. Nonini starinski medenjaci ipak su samo uvertira za PAŠURATE – obožavane zlatne kuglice sreće. A loto bubanj samo što se nije zavrtio.