Isposnica Lukrica s Brača, u Starom Gradu na Hvaru predmet je priča i nagađanja još od 16.st. Oskudna povijesna vrela kriju tajnu prave istine o 25.godišnjoj djevojci koja je donijela nesvakidašnju, i za to doba vrlo smjelu odluku, preseliti se s otoka na otok. Ta mlada Bračka pastirica, već punih 463g intrigira maštu, dok nad crkvom sv.Nikole u Starom Gradu lebdi pitanje: Zašto se Lukrica odlučila živa zazidati?

Premda je širina kanala između Hvara i Brača tek 4 milje i bolji bi ga plivač mogao preplivati, za Lukricu se to kratko putovanje na drugi otok, činilo dugo kao cijeli život. Na putu bez povratka, drhtala je cijelim tijelom, ali ne od naleta vjetra kojeg je nosilo more. Dok je silazila na brodicu, cijeli joj je život prolazio pred očima. Na trenutak je izgubila ravnotežu, brodica se zaljuljala, te je skoro pala. Kao za inat, ona crna ovca, zloguki unutarnji glas, baš tada je dobio na snazi blejući: “Odustani, odustani!” Ali, Lukrica je predobro razumjela jezik bračkih runjavica da se ne bi uznemirila. Hrabrost s kojom se uputila iznenada se počela miješati sa strahom. Borila se sama sa sobom ali bila je odlučnija nego ikada do tada.

Puno je vremena ionako izgubila dvoumeći se, misleći na sve koje će njen odlazak pogoditi, ali iz dana u dan bila je sigurnija u svoju odluku. Lomila se pod pritiskom oca koji je svakodnevno ponavljao kako je vrijeme za udaju stiglo i prošlo. Kad se tog podneva vratio iz polja, bilo je gotovo: “Lukre, ne pomlađuješ se. Naša san ti Šimuna, iz Nerežišć. Udovac je, ima sina. Biće ti dobro š njin. Ima velo stado ovac a ti si naučena na tin posal.” Lukrici se smrklo. Nije htjela Šimuna, ni Antuna, ni Jureta. Više je voljela stado svoje. Zapravo, nije htjela nikoga, zato i je dočekala već 25.godinu u djevojaštvu.

Osim što je bila vrijedna, Lukra je bila pobožna, kao i svi Bračani. Molila se Bogu da je izbavi od udaje i od svakodnevnog pritiska s očeve strane kako će ostat “stara divojka”. A onda je od pastirice Ane čula za picokare. Jedne su bile tu u Nerežišća, a tri s južne strane Brača. Ana joj je rekla i to kako su picokare život posvetile Bogu, molitvi i pomaganju starih i nemoćnih. Lukrici je to zagolicalo maštu i činilo se da je u svojoj muci pronašla riješenje.

Pred roditeljima se pretvarala kao da se ništa ne događa. Dok je mati žalila kako će udajom uskoro otići od kuće a otac sretan da se riješio brige, Lukrica je počela intenzivno razmišljati o odlasku i o životu u isposništvu. Picokare su u jednu ruku bile slobodne žene, izolirane od vlastitih obitelji. Nisu bile časne sestre jer nisu polagale redovničke zavjete. Mogle su se u svakom trenutku predomisliti, napustiti zajednicu i udati se. Ali, to Lukrici nije bilo dovoljno. Ako već otiđe od kuće, otići će daleko od svog sela, daleko od svog stada, daleko od Brača, daleko od svijeta kojeg je poznavala i koji je nju poznavao. Tamo gdje je niko neće naći, gdje neće viđati uplakanu majku ni ljutitog oca. Tamo gdje je niko neće nagovarati da odustane od svog nauma. Tamo gdje će duša naći spokoja, tamo, tamo će otići.

1559.g, u dobi od 25 god Lukrica se pojavila u Starom Gradu sa željom da bude živa zazidana. Odlučiti se to je bilo najteže, drugo je sve bilo lakše. Vatreni jezici blizu Murvice pozvali su brod sa druge obale iz uvale Žukova na Hvaru. Nakon što je doplovio i kratko pristao za ukrcaj putnika, brod se odvojio od obale. Odmičući od kraja, Lukrica je netremice gledala plameni tračak svjetlosti i voljeni otok koji se polako smanjivao i nestajao pod okriljem noći. A onda se sve zacrnilo.

Kad se razdanilo s druge strane kanala, sa hvarske strane, Lukrica je zadnji put pogledala u smjeru prema domu iza vrha Vidove gore. A onda se okrenula i s malim zavežljajem u rukama počela spuštati nizbrdo stazom prema Starom Gradu. Pred sobom je ugledala nešto što u životu nije vidjela. Duboku uvučenu uvalu i privezane drvene brodice s jedrima.    U uvali je bilo puno kuća na jednom mjestu, a sve su bile okrenute prema njenom Braču. Među kućama i okolo mjesta, s obe strane obale, izbrojala je čak šest zvonika. Bili su bijeli i bilo ih je točno onoliko koliko je bilo njeno stado. Pohitala je prema dolje, ususret svom odredištu.

U gradu je potražila je župnika koji je isprva bio sumnjičav u lucidnost slabašne djevojke koja mu se pojavila pred vratima tražeći da se “živa zazida”. Jedini uvjet kojeg je Lukrica iznijela bio je, da njezin nastan bude uz crkvu, kako bi sudjelovala u misnim obredima i kako bi njezina žrtva dobila smisao. Nakon što je s njom obavio opsežan razgovor, zaključio je da je Lukrica pri zdravoj pameti i da ima ozbiljne namjere. Stoga je odlučeno udovoljiti želji buduće isposnice na način da se dozida dio uz jednu crkvu, a promišljanjem se došlo i do odluke uz koju crkvu. Pri sv.Jerolimu i sv.Vinku su bile picokare kao na Braču. U katedrali sv.Stjepana nisu se služile mise jer je crkva bila zapuštena. Pri crkvi sv.Marije/Ivana koja je preuzela ulogu župne crkve, isposnica bi bila preizložena javnosti. U sv.Petra su pak bili Dominikanci. Izbor je tako pao na zavjetnu crkvu sv.Nikole. Taj zaštitnik, anđeo čuvar djece, pomoraca i putnika, doveo je svoju izgubljenu ovčicu k sebi na pravi put.

Kad je izbica bila dovršena sve je bilo spremno za svečani liturgijski obred. Svečani? Za Lukricu da, za druge blago rečeno, bizaran. Obred je bio sličan sprovodu jer zatvaranjem u ćeliju isposnica “umire” za ovozemaljski svijet. Dok je puk pjevao “U raj poveli te anđeli…” Lukrica je drhteći od uzbuđenja, nogom na kojoj je bila bijela suknena čarapica, prekoračila prag. A onda se u bravi okrenuo ključ. Svi putovi od rođenja, kamenih bračih staza, preko Vidove gore i mora, vodili su je ovom trenutku. Ovdje, u vlastiti mir, u molitvu, ali nikako ne i u samoću. Nije se bojala jer nije bila sama. Ona crna ovca i dalje je povremeno uznemiravala blejući, a onda je bila sve tiša i tiša. Bog je bio uz Lukricu i pomogao da svoju žrtvu “odradi” do kraja.

Lukričin život ovisio je o milostinji koju je primala u hrani i vodi na malom otvoru svoje izbice. Starograđani nikad nisu zaboravili na dušicu zatvorenu u ta četiri zida ma koliko god i sami bili gladni. Preporučali su se u njene molitve i na taj način joj zahvaljivali. Djeca su o Lukrici doznali od roditelja, a neki su ih njome čak i zastrašivali. Oni hrabriji pak, nisu se mogli oduprijeti svojoj znatiželji. Čula bi ih kako se šuljaju uza zid s vanjske strane pokušavajući biti što tiši. A ona bi ih na svoj način zvukovima otjerala.

Općenito, zvukovi su bili jedina komunikacija Lukrice sa vanjskim svijetom.

Jednog vrućeg ljetnog dana, čula je zastrašujuće zvukove. Nije to bio pjetao, meket koza ni dječja vika što su svakodnevno dopirali do nje. Čula je povike, krikove, komešanje. Čula je krš, lom i pucketanje. A onda, kad je pala noć, na zidu nasuprot otvora izbice ugledala je crvene plamene jezičke. Nedugo za tim počela je kašljati jer se dim uvlačio kroz otvor te ispunio obe razine njene izbice. Srećom, kako je otvor uvijek bio otvoren, dim se razišao. Strašni zvukovi i vatra trajali su točno toliko dana, koliko je Lukrica izbrojala prstiju na jednoj ruci. Tih dana niko nije dolazio do njenog okna. Ionako nije bila ni gladna, ni žedna. Znala je što joj je činiti. Gotovo cijelo vrijeme molila se za ljude i ovaj grad koji joj je postao drugi dom. Nije se bojala, prihvatit će sve što je snađe. Bila je spremna ali i sigurna. Niko od napadača nije znao da je ona unutra. U tom strašnom napadu oštećene su gotovo sve crkve Staroga Grada. Ali, ne i crkva sv.Nikole. Crkva i izbica sačuvale su Lukrici život.

Osam godina nakon što je turska armada poharala Hvar dolazi veronski biskup Valier popisati crkve i njihov inventar. Uza sve nekretnine koje je popisao i zapisao stanje u kojem su zatečene, za čudo, u zapisu se našlo i jedno živo čeljade, naša Lukrica. U par rečenica kazala mu je koliko ima godina, te kada i kako se tu našla. Malo je reći kako je biskup ostao zatečen činjenicom da će u ovoj sredini naći isposnicu koja se odlučila na izolaciju od svijeta kako bi se u potpunosti posvetila Bogu. Pri crkvi je, do tada, provela 20g, stoga nije puno dvojio o tome da li će je popisati. Time što se našla na popisu, Lukrica nije zaboravljena, živi u usmenoj predaji i sjećanjima ovdašnjih ljudi.

Isposnica Lukrica u izbici je provela punih 35 godina tamničenja po vlastitoj volji, a u 60.g života preselila se u krilo Božje. Umrla je tiho i samozatajno baš kao što je i živjela. Jednog jutra na otvoru izbice ptičice su zobale ostavljene mrvice kruha, a od peharića s vodom ostale su tek krhotine. Vijest o njenoj smrti proširila se kao munja po gradu u kojem je svako ponaosob imao mišljenje o Lukrici. Pa ipak, bez obzira na osudu ili odobravanje, grad je bio obavijen velom tuge i žaljenja. Usmenom predajom na dalje, počela je među svijetom kolati priča kako je Lukrica u trenutku smrti imala ogromne savijene nokte i kosu dugu do poda. Lukrica, krhka i blijeda poput bijelog runa nevinog janjeta s Brača, pokopana je na mjestu pored praga kojeg je prekoračila prvi i zadnji put u životu. Od tada Lukrica živi u jedoj od priča Staroga Grada, te i danas nakon skoro pet stoljeća, njen odabir života izaziva podjeljena mišljenja i otvara pitanja.

Isposništvo koje uvelo Lukricu u svijet kontemplacije i izolacije od ljudi, privuklo je ljude, potaklo ih na različite stavove ali i priču koja se prenosi generacijama. Zahvaljujući biskupu Valieru, popis je do danas jedini i najvažniji dokaz o hvarskoj “Broški” i o jedinom načinu života koji je imao smisla za isposnicu, prizidnicu, Božju ovčicu Lukricu.