Pismo koje nikad nije objavljeno

Moj djed se zaposlio u Tvornici cementa “Split” u Majdanu. Kako je došao iz Gorskog kotara, vlasnik tvornice dao mu je kuću za stanovanje. Plaćao je struju, vodu, drva, a po kući mu je pomagala i ‘domaćica’. Tamo su mi rođeni tata i stričevi. Uvijek su osjećali Majdančane.

Sudbina je donijela II. Svjetski rat u kojem je moj djed strijeljan, pa je baka ostala sama sa četiri sina. Tata je s 14 godina otišao u partizane da ne bi bio strijeljan. Nakon rata dobiva stipendiju tvornice i nastavlja školovanje. Završio je Fakultet strojarstva i zaposlio se u tvornici. Nakon toga odlazi u Omiš za direktora tvornice cementa “Renko Šperac” da bi se 1969. vratio na mjesto direktora “10. kolovoz” u Majdanu.

Kao djevojčicu vodio me u tvornicu neradnim subotama (tada smo radili dvije subote mjesečno, a dvije su bile slobodne). Morao je prošetati pogonima, razgovarati s radnicima, uvjeriti se da sve radi kako treba. Namještaj u njegovu uredu smatrao sam fascinantnim. Stol i ormari bili su iz vremena kada je vlasnik tvornice bio Stock. Tata je bio posebno ponosan na tu činjenicu. Kada je otišao s tog posla na drugi, njegov nasljednik izbacio je sav drveni namještaj i kupio novi od iverala.

U nastavku ću prenijeti njegovo pismo “Slobodnoj Dalmaciji” (nikada objavljeno), koje je napisao u povodu zatvaranja tvornice od strane novih vlasnika dva mjeseca prije njezine 100. obljetnice:

Tvornica nije samo proizvodila cement nego je imala i drugi, stalni utjecaj na ovo područje. To su imale i druge tvornice. Najčešće su vikali na tvornice da zagađuju, a zaboravili su sve druge dobrobiti tih tvornica. 1908. Poduzeće “Split” a.d. osnovana. izgraditi tvornicu cementa na području Solina. Već se znalo da na tom području ima sirovine lapor ili tupina kako smo je mi zvali. To je okamenjena glina. Pomiješan s vapnencem i pečen na visokoj temperaturi, proizvodi hidraulično vezivo dobro za gradnju. To bi bio portland cement. Ime je dobio po gradu Portlandu u Engleskoj. Tamo je jedan inženjer otkrio da je cestovna prašina, koju stvaraju kolica, pomiješana s vapnencem i pečena, dobro vezivo za gradnju.

G. Stocku, koji je tražio dozvolu za gradnju tvornice, dobio je dozvolu uz neke uvjete od općine Split. Oni će platiti 150.000 dinara kao garanciju da će tvornica uspješno raditi. Ako tvornica ne bi uspješno radila, polje se mora vratiti u stanje u kojem je bilo prije izgradnje. Obvezao se zaposliti radnu snagu s ovog područja (Solina, Kaštela i Splita). Može angažirati strance, samo stručnjake koji nisu ovdje. Zanimljivo, zapošljavao je isključivo i uglavnom Slavene: Ruse, Čehe, Slovake, Slovence, tršćanske Hrvate i Slovence te Židove. Židovi su bili s područja Kraljevine Jugoslavije. Naime, gospodin Stock je bio Židov.

Kad smo kasnije zapošljavali Klisane, Solinjane, Mravince, Kučine, Vranjice, Splitove, znali su nas kritizirati da zapošljavamo samo svoje ljude!? Ali oni su zaboravili i nisu znali da su ti ljudi dali svoja zemljišta za potrebe tvornice, a mi smo prema odluci općine bili dužni te ljude zaposliti. Tvornica je zapošljavala od 700 do 1000 radnika. Kasnije smo modernizacijom tvornice zaposlili oko 400 radnika. Današnji vlasnici nastojali su dokazati da tvornica može raditi i bez radnika. Tako je neko vrijeme radila sa samo 28 radnika u 3 smjene. Tada je mazut istjecao u rijeku Jadro. Rečeno je da je za to kriv ljudski faktor. U posljednje vrijeme radi oko 80 radnika. I bit će otpušteni. Sindikalni dužnosnik je u novinama rekao da nema što reći.

Kada su novi vlasnici preuzeli Dalmacijacement, otpustili su oko 4000 radnika. Među njima oko 350 inženjera i tehničara. Evo pitanje za sindikat: zašto ste otpustili inženjere i tehničare? Zar nisu mogli održavati tvornice kao prije? Da ih je više, mogli bi raditi za treće u radionicama, kao i prije. Svaka tvornica imala je mehaničku i elektroničku radionicu. Imali smo i ljevaonicu sivog liva.

Kad je gospodin Stock tražio koncesiju za korištenje voda rijeke Jadro, dobio je dozvolu s tim da će Split dobiti struju. Godine 1913. i 1914. izgradio je hidroelektranu na izvoru rijeke Jadro. Radilo se o dva generatora od po 500 kW. Ispod se nalazila “mala elektrana” koju je sagradio gospodin Vidović, snage 150 kW. Još uvijek je imala dizel elektranu s dva generatora od 400 kW. Godine 1928. u sklopu rotacijskih peći izgradio je termoelektranu snage 2000 kW.

“Split” a.d. i “Dalmacija” iz Dugog Rata osnovali elektroprivredu. Budući da nije bilo dalekovoda prema Splitu, “Split” a.d. kupila lokomotivu (parni stroj) s generatorom, koja je bila smještena na rivi i privremeno, do izgradnje dalekovoda prema Splitu, osiguravala rasvjetu gradu Splitu.

Prva peć upaljena je 2. veljače 1909. godine, dakle već je 100. obljetnica uspješnog rada. Da, to baš i nije točno, jer nisu vlasnici čekali da tvornica živi 100 godina pa da je ugase, ali što je tu je. Ovi vlasnici su ga ugasili dva mjeseca ranije. Tvornica je imala 64 peći tipa Dietzsch (dic). Imala je 16 dimnjaka. Ispod svakog dimnjaka bile su po 4 peći. To su bile vertikalne peći. Godine 1928. izgrađene su dvije rotacijske peći s povratom plina, odnosno termoelektrana u sklopu peći. Plinovi su korišteni za proizvodnju električne energije. Nakon 2. svjetskog rata izgrađene su još 3 vertikalne peći tipa Gruber, a 1971. nova peć kapaciteta 1000 tona klinkera dnevno sa suvremenom pripremom sirovine. Peć je proizvedena u Čehoslovačkoj po licenci njemačke tvrtke Humboldt.

Proizvodnja cementa iznosila je 620.000 t godišnje. Iskorištenost kapaciteta bila je 92%. Peć je projektirana za proizvodnju 950 tona dnevno, a prosječno je proizvodila 1100 tona. To je postignuto vrlo savjesnim radom radnika i stručnjaka. Rijetko se u svijetu dogodilo da stroj proizvede više nego što je zamišljen. Tvornica je imala vrlo dobru zaštitu na radu. Imali smo svoju ambulantu s liječnikom i medicinskom sestrom, medicinskim tehničarom i tehničarom zaštite na radu. Radnici su imali zaštitnu opremu, topli obrok, prijevoz od kuće do posla i obrnuto. Nismo imali profesionalnih bolesti. Najveća pošast bio je alkoholizam. Imali smo uspješno društvo liječenih alkoholičara. U ovoj kampanji azbestne prašine nisam primijetio da je netko pitao liječnike naših tvornica. Nije istina da im je bilo zabranjeno govoriti o bolestima radnika. Lako je utvrditi smrtnost ljudi na ovom području i od kojih bolesti ljudi umiru. Je li više nego drugdje u Hrvatskoj? Radnici su stručna znanja stjecali u tvornicama. Učili su zanate, stjecali stručne kvalifikacije i dobivali stipendije za studij. Magistrirali su i doktorirali.

Zastupljena je bila i kultura. Imali smo radnički dom s kino dvoranom s pozornicom i knjižnicom s 2000 knjiga. Knjižničar je bio jedan radnik, Ante Perković, koji je pročitao svih 2000 knjiga! Imali smo i glumačku grupu koju je vodila Vjera Juretić – djelatnica. Šahovska sekcija – zametak današnjeg šahovskog društva u Mravincima. Gospođa Desa Grizogono i ravnatelj inž. Josip Morpurgo pobrinuo se da dom bude malo drugačiji od ostalih. Zidove tog doma oslikali su vodeći hrvatski slikari. Nažalost, dom je zapaljen i izgorio je. Neki je nesavjesni novinar tom prilikom napisao da je izgorjela “stara” kuća. To se može pripisati i nebrizi ustanove u očuvanju kulturne baštine općine Split, koja taj dom nema u svojim evidencijama i nije upozorila vlasnike da ga čuvaju. Tvornica je pomogla i limenoj glazbi iz Klisa. Glazbu su uglavnom puštali tvornički radnici.

Tvornica je pomogla i u sportu. Radnici su se natjecali kroz radničke sportske igre. Poznati su uspjesi naših strijelaca. Iz streljačke družine naših radnika nastala je današnja streljačka družina u Solinu. Imali su republičke i savezne rezultate, kao što danas imaju solinski strijelci. Tvornica je pomogla izgradnju sedam nogometnih igrališta. Pomagala je nogometnom i plivačkom klubu. Kao i drugi sportovi. Tada je Dalmacijacement sportu dao oko 5 milijuna dinara.

Izgradila je i radnicima podijelila oko 2000 stanova. Naša tvornica je liječnicima dala 7 stanova. Moram reći, da bismo to razumjeli, Dalmacijacement je zapošljavao oko 5000 radnika. Mislim da tvrtke koje rade 100 godina ne smiju otići u zaborav — tvornica Sv. Kajo 2004. godine navršio je 100 godina, a crkva Sv. Jure će 2012. godine napuniti 100 godina.