Na istočnom ulazu u Stari Grad nekada se nalazila crkva sv. Vinka sa ženskom zajednicom trećoretkinja tzv. picokara. Oko 1500.g crkvu je sagradio don Nikola Barbeta. Picokare su bile pobožne žene koje su posvetile svoj život Bogu, molitvi i pomaganju siromašnima, zapuštenima i bolesnima. Do osnutka ženskog samostana benediktinki u gradu Hvaru, picokare nisu pripadale nijednom redu. U Starom Gradu tada su osim picokara iz sv. Vinka postojale i druge, uz crkvu sv. Jerolima. Tu crkvu sagradio je isti svećenik od milja zvan don Mikula Barbetić.

Oduvijek me intrigirala stražnja strana ove kockaste crkve do ceste, koju u ovo vrijeme čišćenja maslina, promatram s Budinjca. A izbliza, još je bilo zanimljivije. Uz vidljive ostatke nekadašnjeg samostana, najviše me se dojmila rustična nastamba od crvenih opeka naslonjena na zid. Nakon što je nedavno nestala zadnja zgrada od crvene opeke u gradu, ova je pravi melem za oči.

Picokare iz ove crkve stigla je zla sudbina. Tog vrućeg kolovoza 1571.g, u naletu turske vojske gorjelo je nebo, zemlja i more otoka Hvara. Načinjena je velika šteta ali što je najgore, izgubljeni su životi. Pet picokara iz sv. Vinka mučeničkom je smrću zauvijek napustilo ovaj svijet. Njihova tijela nađena su kako beživotno leže razbacana po vrtu gdje su još jučer vodom iz bunara pojile kokoši, zalijevale zelje i cvijeće. Događaj koji će potresti ovu malu ali pobožnu zajednicu, ovjekovječen je na kamenom reljefu u dominikanskog muzeju.

Međutim, postoji predaja da picokare nisu ubijene već da su bježeći od neprijatelja skočile u bunar i tamo se utopile. Predaja možda postoji samo kako bi se ublažila okrutnost nemilog događaja. Ali mene je dovoljno zaitrigirala da potražim rečeni bunar. Našla sam ga ograđenog u zidu izvan parcele vrta. Dugo vremena se skrivao od javnosti, čuvao tajnu zaogrnut zelenim plaštom bršljana. A onda se otkrio u svojoj ljepoti, osmerokutne krune s uklesanom godinom obnove, kako bi upotpunio ovu priču.

Naime, dvije su picokare pukim čudom izbjegle istu sudbinu jer u trenutku napada nisu bile tamo. Jedna od njih bila je Lucija. Već od ranije njegovala je bolesnog i starog Hektorovića. Gospodin Petar dobro je poznavao Luciju. Ona je bila kći njegova graditelja Stjepana Ključete. Nakon nemilog događaja, gosp. Petar pružio joj je utočište u Tvrdalju, gdje do konca života živi u izbici kule, iznad kokošinjca, a ispod golubova i vrabaca.

Slučajnost ili ne, nakon obnove od 1873.g, najistočnija crkva Starog Grada i jedina okrenuta prema sjeveru, sada se zove crkva sv. Lucije. Pred njom na vječnoj straži bdiju gordi čempresi, a među njima ‘imago pietatis’, pobožnim pogledom prati nas, putnike na stazi života. Tijekom godine crkva otvara svoja vrata samo prilikom proslave istoimene svetice. Tada ova uspavana crkvica opet oživi, baš kao i plameni jezičci velikog ognja na uočnicu. Šume za oganj uvijek mora biti obilato, a plamen dovoljno velik da ga niti kiša ne može prigušiti. Sve je pod kontrolom dok je ‘Lucijana’, vrijednih ljudi koji se brinu za crkvu i da se tradicija svjetlosti, koja tamu svakojaku razgrće, održi. Svjetlost koja je vodila pobožne sestre picokare, svjetlost kojoj se svi nadamo.

U životu prave su stvari oku nevidljive. A nije da ne postoje i da nisu važne. Vidimo ono što nam je pred očima servirano, čujemo samo ono što nam odgovara i ne razmišljamo dublje. Ponekad ipak treba sagledati širu sliku, onu u boji. Naravno, ako si znatiželjan. Da bi dobili tu sliku, potrebno je uložiti malo truda. Poviriti ispod kamena, razgrnuti obraslo žbunje, ubosti se ako treba, pogledati sa svih strana, čitati, raspitivati se i ne odustati.