Prve grčke koloniste koji su u 4 st.pr.K. stigli na današnji otok Hvar i osnovali Faros -današnji Stari Grad, zapanjili su brojni izvori pitke vode. Naime, na žednom otoku Parosu u Egejskom moru, odakle su došli, vladala je dugotrajna nestašica vode i žita. Da bi preživjeli, dio njih hrabro se uputilo u avanturu života. Pronalazak pitke vode i plodne zemlje bio je znak da su stigli do kraja svoga putovanja. Vatru u srcu donijeli su sa sobom, a zrak je mirisao na dobro. I bi im dobro, 700 nmi (1300km) od svoga doma pronašli su svoju obećanu zemlju. Tih je davnih antičkih dana, na otoku oblika uspavanog kita, dominirao kamen, vegetacija je bila oskudna i sve se doimalo mrtvo osim vode, koja je poput zmije gmizala najvećom hvarskom ravnicom tražeći put do mora. Kiše su bile toliko obilne i česte, da je grčki pisac Efor pisao o otoku kojim teče rijeka „Farion”.

Tisućljeća i stoljeća promijenile su sliku otoka. Uspavani kit pretvorio se u ‘šćipalu od grancigule’. Oborine više nisu bile toliko česte ni obilne, ali voda je i dalje tekla koritima, sada malo sporije i rjeđe. I dalje je bila jednako slatka, miješanog okusa travki i hvarske zemlje crvenice. Snaga vode zaintrigirala je liječnika Petra Ostojića da 1810.g, ispred sela Dol sv. Marije, podigne prvi mlin na otoku Hvaru. Mlin-vodenica bio je pokretan uzavrelim dolskim potokom Vir. Rijeka Farion je naime, odavno utekla u more. Kameno zdanje mlina bilo je prizemno sa više prozora radi prozračivanja a i danas se nalazi se na mjestu gdje korito potoka ima blagi pad. Oko mlinskog zdanja uvijek je bilo živo i bučno. Što od vrtnje kamenih krugova žrvnja, siline vode što se slijevala niz korito, što od glasova ljudi koji su se nadglasavali kako bi se čuli. Sve dok je voda nadolazila iz izvora Vir, potok je koritom vrludao, srce mlina je klopotalo, a onda je stalo. Korito je presušilo, mlin utihnuo. Lijeni donji žrvanj više se nije pomaknuo.

Dva kilometra zapadnije, na ulazu u starigradsku valu, dva mlina-kule, dvije vjetrenjače. Nekadašnji gradonačelnik Starog Grada i pomorski kapetan Petar Ivanišević, odlučio je iskoristiti snagu vjetra kojemu je starigradska vala izložena. To je vjetar sjeverac – tarmuntona, jak, prodoran i često neugodan vjetar. Toliko je opasan po zdravlje da ga ljudi nazivaju “kolera”. Kao pravi kapetan, Ivanišević je dobro poznavao more, a i s vjetrovima je bio na ti. Kad je bacio sidro života u starigradsku valu, iskoristio je snagu vjetra za nešto dobro. U predjelu Lučica, 1858.g podigao je dva mlina, jedan na rubu mora, a malo poviše i drugi. Platnena krila vjetrenjača samo bi se noću odmarala, a bila su tolika da su se mogla uočiti iz Starogradskog polja. Ispostavilo se da je vjetar slabo dopirao do gornjeg mlina, te je isti ubrzo prestao s radom. Do mlinova-kula ljudi nisu dolazili samo kako bi samljeli svoje žito. Mlin je bilo i mjesto okupljanja, prilike za razgovor, zapravo za zasluženi predah dok bi čekali svoju vreću brašna, kao vreću blaga.

Vjetrovi i dalje pušu, zimi unose nemir, ljeti osvježenje. Nisu nestali kao potok u koritu, ali otpuhali su jedno vrijeme. Vrijeme mlinova i voda. Bog vjetra Eol, brzi i promjenjivi, zaustavio je perpetum mobile zračnih struja, a onda i morska krila. Ulaskom u 20.st, mjesto na kraju ili početku grada, zauvijek se promijenilo.