Vile iz Duboke drage

Dobrodošli u Duboku dragu – mjesto koje danas šuti, ali je nekad pjevalo.
Iako ovdje više ne teče voda, u kamenu još živi sjećanje na rijeku koja je davala život cijelom Ogorju.
Kažu naši stari: “Kad voda prođe – ostane priča.”
A ovdje, priča nikad nije presušila.
Nekad je ovuda tekla bistra planinska rijeka što se niz Svilaju spuštala, hladeći kamenje i žedne duše.
Tu su žene prale robu, dica se kupala, a vjetar nosio miris vode i kadulje.
Rijeka je bila i granica i susret – mjesto odmora, razgovora, ljubavi.
A onda je polako nestala.
Povukla se u zemlju, ka’ da se umorila od ljudi.
Ali nije nestala posve – pretvorila se u legendu.

Prema staroj ogorskoj predaji, na Svilaji su živile vile.
Bile su prelijepe – s dugom kosom, bosim nogama i korakom lakim ka’ magla. Imale su kosu dužu od svojih sjena, a hodale su bose, da ih zemlja bolje razumije.
Vile su bile čudesna bića – lijepe, ali ne od ovoga svita.
Danju bi se skrivale u pećinama i šumarcima, a noću, kad bi mjesec obasjao planinu, spuštale bi se u Dragu.
Tu su, kažu, plesale, pjevale i igrale u vodi sve do zore.
Vile su bile dobre – al’ i nestašne.
Znale su pomoć čoviku: pokazat izvor, dat vode, ozdravit dite.
Ali znale su i napravit dar-mar.
Ako bi ih neko uvrijedija, zamirile bi mu stoku, splele grivu konju i odvele ga noću niz dragu.
Jahale bi ih, kažu, do iznemoglosti – dok se jadni konj ne bi vratija zadihan, sav u pjeni, s kosom spletenom u čvorove.
Kad bi domaćin to vidija ujutro, znao je – bile su vile.
I nije se ljutija, jer se vilama ne smi protivit.
Samo bi i šapnija:
“Neka vam je sritno, vile moje, samo mi ga vratite čitava.”
Kažu da su vile najviše volile Duboku dragu, jer je voda bila najbistrija, a kamen najmekši.
Tu su se ogledavale, tu su pletle vijence od trave i bacale ih u rijeku.
A kad bi neko dite našlo vijenac, stavilo bi ga pod jastuk i poželilo želju.
Ako bi želja bila čista – vila bi je čula.
Kad je rijeka presušila, vile su se, kažu, vratile gore na Svilaju.
Ali ne skroz.
Još se znaju spustit, kad magla padne,
kad se trava sagne pod rosom,
ili kad se s neba čuje tihi šum koji ne znaš objasnit.
Tad se kaže:

“Vile su opet došle – gledaju svoju Dragu..”
Ako sada zastanete i poslušate pažljivo,
možda ćete čut’ nešto što nije samo vjetar.
Jer Duboka Draga je živa.
Ne u vodi – nego u priči.
Kad stojite ovdje, stojite na mjestu gdje se priroda, mit i sjećanje spajaju u jedno.
I to je ono što me uvik dirne –kako se i u kamenu, i u priči, čuva život.
A vile…
One su samo podsjetnik da i u najtvrđem kršu ima nešto čarobno –
ako znaš gledat srcem, a ne očima.