Pisma iz Muća: Kako je neustrašivi župnik ispisao povijest Hrvata
Branimirov natpis
U povijesti hrvatske arheologije malo je figura tako osebujnih, strastvenih i istodobno zanemarenih kao što je bio don Mijo Jerko Granić (Split, 1. X. 1819. – Split, 29. XII. 1886.), mućki župnik i narodnjak. Dok je europska znanost kasnog 19. stoljeća tek hvatala korak s sustavnim istraživanjima, u zabačenom Gornjem Muću – prostoru antičkog Andetrija – jedan je čovjek s krampom u jednoj i perom u drugoj ruci ispisivao pionirska poglavlja hrvatske starohrvatske i antičke arheologije.
Zahvaljujući sačuvanoj korespondenciji koju je vodio s ravnateljem Arheološkog muzeja u Zagrebu don Šimom Ljubićem (a koja se danas čuva u Arheološkom muzeju u Zagrebu), otvorena nam je vremenska kapsula. Ta pisma, nastala u razdoblju od 1872. do 1886. godine, ne svjedoče samo o senzacionalnim otkrićima poput natpisa hrvatskoga kneza Branimira iz 888. godine, već nam u živim, gotovo filmskim kadrovima donose svakodnevicu seoskog župnika razapetog između ljubavi prema starini, borbe s neimaštinom, teških uvjeta rada, ali i čestih sukoba s mještanima i konkurentskim muzejima.
Od sakristije do svjetske senzacije: Otkriće koje je obilježilo epohu
Godine 1869. don Mijo dolazi za župnika u Gornji Muć. Budući da mu je postojeća crkva sv. Petra bila premala, 1871. godine pokreće radove na njezinoj nadogradnji i proširenju. Upravo prilikom kopanja temelja za sakristiju, na dubini od dva metra, dogodilo se čudo – otkriven je arhitrav s datiranim natpisom hrvatskoga kneza Branimira iz 888. godine.
Ovaj nalaz, najstariji datirani spomenik svih Slavena uopće, katapultirao je Muć u središte pažnje tadašnje političke i kulturne javnosti. Kao zagriženi narodnjak, don Mijo je Branimirov natpis odlučio poslati u Narodni muzej u Zagrebu, a ne u Split, čime je postao temelj zagrebačkog muzejskog ponosa.
No, kopanja tu nisu stala. Don Mijo je vlastitim entuzijazmom i skromnim sredstvima nastavio prekopavati okolne lokalitete, ponajviše bogate “Grudine na Dobreču”.
Dramatični trenuci s terena: Iz dnevnika mućkoga iskopavača
Da iskopavanja u Dalmatinskoj zagori nisu bila nimalo jednostavna, svjedoče ulomci iz njegovih pisama u kojima opisuje uzbuđenje pronalaska, ali i goleme prepreke s vlasnicima zemljišta i vremenskim prilikama.
U pismu upućenom 10. svibnja 1883., don Mijo uzbuđeno opisuje pronalazak monumentalne nadgrobne ploče:
„Kad smo je izvrnuli bilo je šta i vidjeti. Nadgrobna ploča visoka 2.42 metra, široka 0.91, a debela 0.32, razdieljena u dva okvira… Na gornjem dva kipa, mužko i žensko, duboko im glave udjelane, ne goli nego odjeveni… Na donjem okviru nalazi se sljedeći nadpis liepim i pravilnim slovima napisan: SER·ENNIVS·SER· CLAVDIA·FVSCVS DOMO·CEMENELI MILES·COH·VIII VOL…“
U istom pismu opisuje i onu drugu, težu stranu arheološkog posla – neukrotivi entuzijazam koji se sudara sa stvarnošću seljaka i imanja:
„Danaska otišao opet onamo da bolje prigledam i ploču i nadpis te sam obašao sve gomile nabacanih ruševina, te i nehoteć zavapio: gdje su novci da se odkrije što još pusto tu leži pokrito i sakriveno! Na bližnoj njivi mladić orao, te mi kaže: eto tu jutros mi zapinjalo ralo, pokopav malo masklinom, i našao zid pravcem k svjeveru…“
Borba s vlasnicima zemlje i mještanima katkad je eskalirala do ruba incidenta, o čemu dirljivo svjedoči dopisnica od 3. srpnja 1883. godine:
„Jučer imao deset težaka i našlo bi se dobrih i liepih stvari, ali popodne došao brat gospodara te njive, navalio nanj i na težake takvim pritnjam, psovanjem i prostim psovkam a i razbijanjem izvadjenih ploča bio uzrokom da su težaci ostavili kopanje u otišli kud koj. Ja sam ga na sud tužio i čekam kako će stvar izpadati.“
Numizmatički raj, rimske cijevi i muški ratovi s muzejima
U pismima don Mijo detaljno popisuje nevjerojatno bogatstvo nalaza: od tridesetak metara olovnih cijevi rimskog vodovoda i kupališta, preko pregršt antičkog novca (rimskog, mletačkog, turskog, pa čak i pruskog i francuskog), sve do dragocjenog sitnog nakita, staklenih posudica, brončanih kipića (poput onoga za kojeg je vjerovao da je Merkur) i antičkih gema (“šljunaka”) koje su po brojnosti u muzeju zaostajale jedino iza Salone.
Međutim, pritisak sa svih strana počeo mu je narušavati zdravlje. Nalazio se u središtu vatre između Zagreba i Splita. Zagrebački muzej tražio je polaganje računa za svaku fortu i slanje cjelokupne građe u metropolu, dok su lokalni splitski krugovi (uz spominjanje don Frane Bulića) vršili pritisak da ostavština ostane u Dalmaciji.
U pismu od 26. travnja 1886. godine, već teško narušenog zdravlja, don Mijo gorko i pomalo rezignirano piše don Šimi Ljubiću:
„I moje zdravlje slabo je jur od dvi godine te nemogu još dobiti kao po zakonu i pravici pomoćnika! Vi se tužite za ono što šaljem na spljetski muzeju, a Bulić se tuži za ono što šaljem na muzej u Zagreb! Za ovaj nisu težki kameni spomenici. Ono sam pak ogledalo nazad puno godina darovao, a Bulić to ne spominje. Ono je uprav jedna riedkost, a ja onda nisam mu znao za vriednost; sada ne bi ga dao nego za liepe novce.“
Epilog: Duh koji je nadživio vrijeme
Don Mijo Jerko Granić preminuo je 29. prosinca 1886. godine u Splitu u 66. godini života. Njegova pisma ostala su svjedočanstvo o vremenu u kojem se znanost stvarala golim rukama, entuzijazmom i nadljudskom voljom.
Iako su mnoge njegove zbirke nakon njegove smrti ostale pod tepihom povijesti, podijeljene između muzeja ili izgubljene u privatnim rukama, njegov doprinos ostaje neumitan. Gornji Muć i danas pod svojim travnjacima čuva tajne rimskog Andetrija i hrvatskih knezova, a duh don Mije Jerka Granića i dalje živi u svakom retku njegovih požutjelih, iskrenih pisama u kojima je s toliko strasti opjevao – povijest ovog zavičaja.
