Trim je manja kamena građevina i sastavni dio poljoprivrednog krajolika otoka Hvara.

Trimi na otoku Hvaru nastali su u periodu intenzivnih nasada vinove loze u trenutku kada je bolest filoksera poharala vinograde u Italiji i Francuskoj. Nastali su iz kamena kojeg je ovdje bilo u izobilju i građeni su bez ikakvog vezivnog materijala. Neuke ali spretne i vrijedne težačke ruke poput najškolovanijeg arhitekta podizali su ih vještinom suhozidne gradnje koju je UNESCO prepoznao kao vrijednu kulturnu baštinu čovječanstva. Po svojoj namjeni i izgledu trim se može usporediti sa sličnim objektima kao što su bunje, kažuni ili „trulli” u talijanskoj regiji Apulia.

Na najstarijem katastarskom planu otoka Hvara iz 1834. godine trimi nisu ucrtani. Ne zato što nisu postojali, već zato što tadašnjim mjernicima nisu bili važni. No, za otočane su imali veliku vrijednost. Bili su zaklon od sunca, vjetra i kiše, spremište za alat i mjesto okupljanja oko ognjišta tijekom sezonskih radova u polju.

Jedan zaljubljenik u krajobraznu arhitekturu Hvara, rođeni Austrijanac, tijekom deset je godina evidentirao, locirao i skicirao gotovo 1000 trima. Uočio je nekoliko osnovnih oblika njihove gradnje, a njegova istraživanja pokazala su koliko su ovi skromni objekti brojni i važni. Nažalost, dio njih danas je nestao, srušeni su zbog prenamjene prostora ili ponovne uporabe kamena.

Trimi su uvijek podizani na mjestima gdje su bili vinogradi i gdje su sezonski poslovi dulje trajali. Ako danas uočimo da se pojedini trim nalazi u masliniku, to nam samo govori o prenamjeni poljoprivrednog zemljišta koje je inicijalno bilo vinograd.

Zajedničko svim trimima je da su građeni od kamena, sistemom suhozidne gradnje ali i to da trimi nikad nisu imali vrata. U vrijeme kada su nastajali, među ljudima je vladalo povjerenje i nikad nije bilo bojazni da će iz trima nešto nestati. U trimu se držao alat, bronzin (posuda za kuhanje), latica (posuda za vodu), pokoja vreća itd. Sastavni dio svakog trima a i danas to nalazimo, su bile gradele koje bi visile po strani. Objekt bez vrata nudio je dobrodošlicu svima kojima bi mogao poslužiti, bilo kao sklonište ili mjesto za predah. Također, granice poljoprivrednih zemljišta najčešće su dijelili rođaci pa su se iz tog razloga i dogovarali oko zajedničke gradnje i korištenja trima. U slozi i povjerenju dijelili su prostor, alat, vodu i zajedničko vrijeme provedeno u polju.

Za vrijeme berbe polje je postajalo mjesto susreta cijele obitelji. Svi članovi obitelji su sudjelovali: roditelji, djedovi, bake, unuci i rodbina. Dok su odrasli radili, djeca su se igrala ili odmarala u hladu trima. Nekada su težaci na polja stizali na magarcima. Magarac je bio glavno prijevozno sredstvo ali ponekad i najbolji sugovornik s kojim je težak mogao podijeliti sve svoje brige. Kako je bio od velike pomoći, magarca se tretiralo kao kućnog ljubimca. Za njega bi se u polju uvijek našlo mjesto u hladu, s pristupom vodi. Stoga je uvijek pored trima bio oveći kamen s udubljenjem gdje se ulijevala voda bilo za magarca ili za ptice nebeske.

U predahu od posla uživalo se u jednostavnom, ali hranjivom dalmatinskom objedu, marendi. Pekla se riba na žaru, jela slana riba, kruh i komad kozjeg sira. Pilo se bevandu – tradicionalno dalmatinsko piće od vina i vode, nezaobilazno osvježenje tijekom rada na suncu. Vino im je nadoknađivalo energiju a voda hidraciju. Peklo se najčešće ispred trima, ali za jakog vjetra ili kiše vatra se ložila i unutra. Dim je izlazio kroz otvore među kamenim pločama. Tijekom berbe ovdje se provodio čitav dan – radeći, odmarajući se i dijeleći zajedničke trenutke.

U drugim poslovima tijekom godine, težak bi često u polje dolazio sam ili sa suprugom. Kameni trim ponekad se pretvarao u ljubavno gnijezdo gdje su nastajali mali ptići. Naravno, metaforički rečeno. Trim im je tada pružao zaklon i privatnost kakvu mnogi nisu imali u svojim kućama, gdje je često više generacija spavalo u istoj prostoriji. Mnogi naši preci začeti su baš u trimu.

Danas su trimi živi svjedok života naših predaka. Pratili su generacije obitelji i bili dio zbivanja u polju. Naši preci radili su puno, a živjeli skromno. Često su bili suočeni s oskudicom, ali u snažnoj povezanosti s obitelji, zajednicom i prirodom. Unutar kamenih zidova trimi i dalje čuvaju njihove priče. One su tu zauvijek ostale sačuvane i ako samo malo zastanemo i pažljivo osluhnemo, otkrit će nam priče o zajedništvu i životu u skladu s ritmom zemlje.