Brdo Glavica s križem, uzdiže se sa sjeverne strane uvale Staroga Grada na otoku Hvaru.

Još od prapovijesti, ova uzvisina je služila Ilirima, Grcima i Rimljanima kao važno strateško mjesto. Svi su oni u manjim formacijama, naprežući oči, sa ove osmatračnice promatrali okolno područje i more. Ne da bi uživali u jedinstvenim ranojutarnjim, zasljepljujućim bojama neba ili u zalascima sunca koje je gutalo more, već da bi na vrijeme uočili opasnost koja bi im upravo od tamo mogla stići. Da bi se na toj uzvisini osjećali sigurnije, oko sebe sagradili su prstenasti bedem. Grad pod njima, antički grčki Pharos, kasnije rimska Faria, bio im je prevažan i stoga su ozbiljno shvaćali svoj zadatak, bez obzira na činjenicu da tada nisu bili svjesni da čuvaju koljevku najstarijeg grada na našim prostorima. Pa ipak, možda zbog umora ili viška koje kapljice vina nakon marende, lukavi Rimljani prevarili su tadašnje grčke stražare i zauzeli grad. Od tog događaja, u Fariji je nastupila PAX ROMANA, odnosno gotovo čitavo tisućljeće mira. Među bedemima osmatračnice od tada se govorio drugačiji jezik, ali pilo se isto ono vino iscjeđeno iz trsova starogradskog polja.

Prošlo je više od tisućljeća kada je Glavica ponovo dobila na značaju.

1900. godine na mjestu nekadašnje osmatračnice, položen je veliki kameni križ koji je imao obilježiti ulazak u 20.st. Povodom istog događaja, u blizini je sagrađena i kapela Isusa Krista Spasitelja svijeta.

Za vrijeme II svj.rata, brdo i križ odigrali su veliku ulogu u životu mladića Marinka Jurića iz Velog Grablja. Naime, te iste godine, Marinko je ležao teško bolestan u jednoj od privremenih ratnih bolnica u Starom Gradu. S njegove bolesničke sobe jasno se vidjela Glavica i visoki kameni križ. Tj. drugi su to mogli vidjeti ali, ne i Marinko koji je imao poveze preko ozlijeđenih očiju. Nikakva bol koju je fizički trpio nije se mogla mjeriti sa strahom od odmatanja poveza. Tog jutra kad je čuo škripu otvaranja vrata, srce mu je kucalo sto na sat. Posjeli su ga na krevet točno prema prozoru. Nakon prvih svjetlo-tamnih sjena, oči su se polako počele prilagođavati. Ono što je tada ugledao pamtiti će do kraja života. Usta su sama progovorila: Onamo na bardo vidin križ! Vrlo kratko je mogao uživati u tom pogledu jer je nakon toga križ srušen. Srušen na brdu, ali ne i u srcu Marinka Jurića koji je sebi obećao da ako jednog dana bude u mogućnosti da će na isto mjesto postaviti novi. 1990.godine, uz veliku buku jedan je helikopter nadlijetao starigradsku uvalu. Sporo se kretao jer je pod sobom nosio ogromni kameni križ u jednom komadu. Baš kao što je sam sebi zavjetno obećao, Marinko je o vlastitom trošku postavio novi križ. A podno križa, od djelova onog istog kojeg je Marinko ugledao svojim bolnim očima, i dan danas mogu pročitati riječi koje je davnih dana 2.svj.rata, izgovorio u svojoj bolesničkoj sobi.

Brdo Glavica i danas, baš kao i nekad, i dalje zorom dočekuje i ispraća na počinak hvarsko sunce te, ovjenčana prapovijesnim kamenim prstenom, bdije nad našim starim Stari Gradom.