Sinj je stoljećima biser kojim se svaka vlast htjela uresiti, kamen međaš između primorja i kontinenta, obgrljen bliskim planinskim vrhuncima, s Cetinom i njenim pritocima. Tresli su ga potresi, rušili i palili osvajači, nametali tuđe jezike, vjeru i običaje, ali Sinj je uvijek bivao snažniji, nepokolebljiv i prkosan. Veliki pučki pjesnik, fra Andrija Kačić Miošić, u slavu veličanstvene pobjede nad Turcima 1715. mu pjeva: ”Sinju grade, zlatni buzdovane, od davnine junački megdane”…

U čast svoje nebeske zaštitnice, Gospe Sinjske, koja je prema predaji, i otjerala Osmanlije (”vidješe ženu u bijelom kako hoda zidinama Sinja”), kao vječni zavjet odanosti i poštovanja, Sinjani će utemeljiti vitešku igru Alku, i tako svake godine, prve nedjelje u kolovozu, oživjeti slavnu pobjedu.

Naziv Alke (tur./arap. halqa: prsten, obruč) potječe od detalja podloge stremena na sedlu zaplijenjenog konja turskog serasker-paše Čelića. U alkarskoj ceremoniji dva momka vode za uzde konja koji simbolizira pašinoga, edeka.

Alka ima dva koncentrična željezna kruga povezana s tri kraka, tako da je razmak između krugova podijeljen na tri jednaka dijela. Središnji, najmanji krug vrijedi tri punta, gornje polje dva, a dva donja polja po jedan. Alkar u punom galopu drvenim kopljem sa željeznim vrhom gađa u alku. Slavodobitnikom postaje onaj tko u tri trke Alke skupi najviše punata. Ako više alkara ima isti broj punata, onda se pripetavaju dok jedan ne skupi više punata.

Alkarsko natjecanje započinje svečanom povorkom koju predvodi harambaša i odabrana četa alkarskih momaka, za kojima slijede buzdovandžije i štitonoša koji nosi trofejni turski štit te vodiči Edeka. Alkarsku četu predvodi barjaktar (nosi zastavu Viteškog alkarskog društva, uz koju je i lik Gospe Sinjske) s pobočnicima i alkarski vojvoda (zapovjednik alkarske povorke) s ađutantom. Za njima u dvoredu jaši četa alkara s kopljima. Na začelju povorke je alajčauš (zapovjednik čete alkara kopljanika). U alkarskoj povorci sudjeluje najmanje 11, najviše 15, a iznimno 17 alkara kopljanika.

Harambaša i alkarski momci u povorci idu pješice. Naoružani su kuburama, handžarom i puškom zapasanim u zmijskom gnijezdu, a obučeni u svečanu narodnu starinsku nošnju Cetinske krajine. Alkarska četa je na bogato urešenim konjima, odjevena u izvornu vitešku odoru sinjskih branitelja s početka 18. stoljeća. Na glavi alkara je kalpak od kunovine i čelenka od čapljina perja, gaće i dolama su od najbolje modre čoje, bogato vezeni srebrnim ukrasom. Ispod dolame je brokatni krožet i bijela košulja, a na nogama čizme s mamuzama. Naoružani su kopljem i sabljom na lijevom boku.

Alkar mora biti rođeni Cetinjanin, imati oko sokolovo i čvrstu desnicu, a ponajviše, mora biti častan i pošten čovjek.

Alka je nastala u vrijeme kad su u Europi postojale mnoge slične viteške igre. Sve su danas prepuštene zaboravu, samo je Sinjska alka, u osvit svoje tristote godišnjice, pod zaštitom UNESCO-a kao svjetska nematerijalna baština. Alka je simbol svake borbe za slobodu, za mir i ognjište, za vjeru i nadu. Ujedinjuje prošlost i budućnost, slavi čast i poštenje, običaje naših pradjedova, junaštvo i hrabrost.