Materice i Očići — gotovo zaboravljeni božićni običaji koji su nekoć ispunjavali domove smijehom i zajedništvom

U tradicijskom životu dalmatinskog zaleđa i šireg jadranskog prostora prosinac je oduvijek bio mjesec posebnih običaja. Uz božićnu atmosferu, pripremu blagdanske trpeze i razne pučke rituale, u obiteljima su se s nestrpljenjem očekivale prosinačke nedjelje. Iako današnje generacije rijetko prakticiraju ove običaje, mnoge naše bake i djedovi i dalje ih čuvaju u sjećanju kao najtoplije trenutke uoči Božića.

Treću adventsku nedjelju slavile su se Materice – nekada jedan od najživljih obiteljskih običaja. Tog jutra majke i bake znale su da ih očekuje vesela „zasjeda“. Čim bi se pojavile u kuhinji ili izašle iz sobe, djeca bi ih uz smijeh vezala užetom ili ih „zarobila“ na neki simboličan način, tražeći „otkup“. Bez darivanja — nema slobode. Majke bi se pretvarale da su iznenađene, glumile bi otpor ili pokušavale pregovarati, dok su djeca uzbuđeno čekala trenutak kada će se u njihove ruke spustiti mali pokloni: orasi, bademi, suhe smokve i šljive, pokoja kocka šećera – nešto skromno i slatko. Iako darovi nisu bili veliki, u dječjim očima značili su čitavo blago.

U nekim je mjestima običaj imao svečaniji ton, pa bi djeca tražila poklone od ženskih članova obitelji recitirajući prigodne pjesmice. Postojalo je više verzija, ali većina je započinjala istim stihovima:

„Faljen Isus gazdarice, čestitam ti Materice.“

Tjedan dana nakon Materica slave se Očići, posljednja nedjelja prije Božića. Načelo je isto, ali ovaj put je otac taj koji će platiti svoju slobodu. Obično bi majke, revne čuvarice tradicije, ujutro naredile djeci da vežu ili “ucine ćaću”, dok još nije ni ustao iz kreveta. Očevi su voljeli glumiti da bježe ili se brane, što je djeci davalo još više uzbuđenja i stvaralo male obiteljske predstave koje se pamte cijeli život. Očev otkup je najčešće bio „mesnat“, te značio da će taj dan imati nešto bogatiji i „mrsniji“ nedjeljni ručak. Otac bi počastio kojom divenicom, suhim mesom, malom pečenicom, ili bi ispekao slaninu na „praljku“ (štapu), dok su dječje oči veselo gledale kako otopljena mast kapa na komad domaćeg kruha ispod sača.

U pričama naših starih, Materice i Očići nisu ostali zapamćeni zbog darova, nego zbog pažnje koju su te nedjelje poklanjali svojim roditeljima. Taj kratki jutarnji običaj bio je izraz poštovanja, veselja i posebne brige prema majci i ocu. Upravo zato današnji roditelji osjećaju blagu nostalgiju: ne zato što su kao djeca dobivali poklone, nego zato što su tada imali priliku dati nešto od sebe.

U vremenu u kojem je djeci sve je dostupno bez nekog velikog truda, ta jednostavna gesta „vezivanja“ i simboličnog „otkupa“ otkriva koliko je nekad malo trebalo da se pokaže ljubav i obiteljska povezanost. Djeca su roditeljima poklanjala vrijeme, trud i veselje, a roditelji su im to vraćali skromnim otkupom.

U tim je jutarnjim ritualima bila sačuvana bit blagdana — toplina doma, igra i zajedništvo.

Iako su Materice i Očići najpoznatiji, u nekim se krajevima nekoć slavio još jedan običaj koji je prethodio oboma: Ditići ili Ditinci, druga nedjelja došašća. Tog su dana djeca darivala roditelje, a darovi su bili skromni i često pripremljeni u tajnosti — jabuka, orah, smokva ili mala dječja rukotvorina. U crkvi se obilježava blagdan Nevine dječice, ali tek 28. prosinca — dakle nakon Božića, kada je veći dio pučkih obiteljskih običaja već prošao, pa su Ditinci s vremenom ostali uglavnom u pričama starijih, kao nježna uspomena na nekoć vrlo važan početak blagdanskih slavlja, kada se govorilo da prvo časte djeca, zatim majke, a onda očevi.

Ditinci, Materice i Očići podsjećaju da se božićna radost nekada gradila na igri, smijehu i malim gestama, a ne na velikim poklonima. Iako se danas rijetko obilježavaju, još uvijek nose poruku koju vrijedi čuti: malo je potrebno da dom bude pun — samo malo pažnje, zajedništva i dječjeg veselja.