Zavjetna crkva sv. Nikole u Starome Gradu na Hvaru postoji još od 15.st.. i od tada traje štovanje, “svietega Mikule”. Mjesta pri moru, često imaju makar kapelicu ili crkvu posvećenu sv. Nikoli. To ne čudi obzirom da je ovaj svetac zaštitnik pomoraca, djece, mladeži i putnika. I nema toga otočanina koji bar jednom u životu nije zavapio za pomoć ovom svecu.

Mnogi pomorci su iskazali zahvalnost sv. Nikoli zavjetnim slikama brodova u oluji ili drvenim maketama brodova postavljenih u staklenim kutijama. Može se reći da niti jedna od crkava Starog Grada nije toliko prožeta tradicijom, običajima i legendama kao ova.

O crkvi su se od samih početaka brinula bratovština pomoraca. Sv. Nikola im se odužio jednom prilikom kada su se od sjevernog Jadrana uputili prema Starom Gradu kako bi za crkvu donijeli 12 drvenih apostola. Zašto ih je do cilja dospjelo samo 11 umjesto 12, to je već druga priča.

U svakom slučaju, obilježavanje sv. Nikole počinje svakog 5.12. ali pripreme traju danima prije. “Petrovci” (misli se na ljude koji žive blizu ove crkve i crkve sv. Petra) danima sakupljaju “šumu”, odnosno stare borove, smriče, grede i sve što može poslužiti za potpalu žrtve. A žrtva je uvijek stari istrošeni drveni brod. Još ih na sreću ima, ali sve manje. Ovi koji će biti žrtvovani u narednim godinama, već čekaju pored crkve. Svaki od njih bit će spaljen kao zaziv za sigurnu plovidbu pomoraca i sretan povratak kući. A to je nešto što Stari Grad dijeli još samo sa Komižom na Visu.

Dok plameni jezici dotiču nebo a iskre frču na sve strane, mnogobrojni očima i vrelim obrazima, svjedoče tom činu. Stari drveni brod visoko na tronu, provom proviruje kroz smriče, odbrojava zadnje minute svoga života. Kod djece ti vatreni jezici izazivaju divljenje i radost ali zapravo sve se doima poput svečanog pogrebnog obreda. Šutke svi stojimo i gledamo kako s brodom u prah i pepeo odlaze ljudi, uspomene i neka prošla vremena.

Taman kad se kroz vatreni obruč počnu nazirati brodska rebra, zvona pozivaju u crkvu. Tihu misu prate pjevane litanije i tri čitanja iz života sv. Nikole. Obred je uvijek predug za djecu. Ona su posebno ushićena, jer nakon “idite u miru” u crkvi nastaje pravi nemir. Djeca izlaze iz klupa leđima okrenutim od oltara i s visoko uzdignutim rukama, gledaju prema balaturi. Nestrpljivo čekaju kišu jabuka. Naime, s balature sv. Nikola baca jabuke a one padaju posvuda, po glavi, oltaru, na lustere, po podu.

Nije da su danas djeca željna jabuka, ali jabuka svietega Mikule je poseban ulov i pojede se s guštom ponekad još u crkvi. Najčešće se i onako otučena nosi doma kao mali trofej. U toj borbi uvijek bolje prolaze djeca koja su starija i viša. Ali mame ne bi bile mame da ne znaju usrećiti manju djecu. Za tu prigodu im obuku jaknice s kapuljačom i u općem metežu unutra ubace jabuku (donesenu od doma). Tako sva djeca sretna i zadovoljna izlaze iz crkve. Uvečer se tradicija nastavlja s pjesmom kantadura koji pjevajući obilaze kuće gdje žive Nikole. Domaćini ih dočekuju sa pašuratima, hrustulima i bićerinom prošeka. I tako od kuće do kuće. I oni se vraćaju sretni i zadovoljni doma. U čizmici sv. Nikole na Hvaru, sljedećeg se jutra uvijek pored slatkiša mora naći jabuka. Po priči iz svečeva života doznajemo se da je ovaj svetac podijelio jabuke djevojkama bez miraza te zato često njegov kip u ruci drži knjigu s jabukama. Ako su djeca bila “nestašna” na Hvaru neće dobiti šibu, ali bi se mogla naći koja kapula.

Na jednoj od slika u crkvi stoji stih iz litanija “Oj Mikula svijeti pope” i to je želja svih se utječu i slave ime Mikulino: “I na zemlji i na moru povrati nas zdrave k dvoru!”